Što je zapravo sučelje mozak – računalo: od EEG signala do odluke

Piše Yasin TANIŞ

Sučelje mozak – računalo, ili BCI, sustav je koji mjeri aktivnost živčanog sustava i prevodi je u izlaz, primjerice naredbu, odabir ili upravljački signal, bez posredovanja mišića. Ta je definicija manje uzbudljiva od većine novinskih naslova, ali je mnogo korisnija, jer kaže i što BCI nije: ne čita misli u riječima i ne razumije um. Prepoznaje unaprijed definirane, određene i mjerljive obrasce i povezuje ih s radnjama koje su također unaprijed određene.

U ovom članku pratimo jedan put kroz takav sustav, onaj temeljen na elektroencefalografiji (EEG), najraširenijoj neinvazivnoj metodi: od napona na vlasištu do odluke koju stroj može izvršiti.

Odakle dolazi signal

Neuroni komuniciraju električnim i kemijskim signalima. Aktivnost jednog neurona premala je da bi se mogla izmjeriti izvan lubanje. EEG bilježi zbirnu aktivnost vrlo velikih populacija neurona u moždanoj kori, uglavnom spore postsinaptičke struje piramidnih stanica koje su usporedno poredane i istodobno aktivne. Kad dovoljno neurona radi sinkrono, nastalo polje prolazi kroz moždano tkivo, tekućinu, lubanju i vlasište te stiže na površinu kao napon od nekoliko do otprilike stotinu mikrovolta.

Iz toga slijede dvije posljedice. Prvo, EEG ima izvrsnu vremensku razlučivost: može pratiti promjene na ljestvici milisekunda. Drugo, ima slabu prostornu razlučivost. Lubanja raspršuje signal i svaka elektroda vidi mješavinu izvora sa širokog područja. Onaj tko projektira BCI radi unutar okvira tih dviju činjenica.

Snimanje: elektrode, pojačala, brojevi

Elektrode se postavljaju na vlasište, obično prema međunarodnom sustavu 10-20, standardnom rasporedu koji imenuje položaje poput Cz na tjemenu ili O1 i O2 iznad vidne kore. Mokre elektrode upotrebljavaju vodljivi gel kako bi smanjile impedanciju između kože i senzora; suhe elektrode brže se postavljaju, ali su osjetljivije na pokrete i kvalitetu kontakta.

Budući da je signal tako slab, pojačalo je važno koliko i elektroda. Ono mjeri svaki kanal u odnosu na referencu, potiskuje smetnje koje se istodobno pojavljuju na svim kanalima i prosljeđuje rezultat analogno-digitalnom pretvorniku. Tipični istraživački sustavi uzorkuju između 250 i 1000 puta u sekundi po kanalu. Od tog trenutka moždani signal više je samo niz brojeva.

Čišćenje: šum je dio posla

Sirovi EEG uglavnom nije mozak. Treptaji i pokreti očiju stvaraju velika, spora odstupanja na prednjem dijelu glave. Mišići čeljusti i vrata dodaju brzu, širokopojasnu aktivnost. Električna mreža ostavlja postojano brujanje na 50 ili 60 herca. Labave elektrode uzrokuju pomake i skokove signala.

Obrada zato počinje čišćenjem: pojasnopropusnim filtriranjem kako bi se zadržao frekvencijski raspon koji nas zanima, filtriranjem pojasnom branom (notch) kako bi se uklonile smetnje iz mreže, ponovnim referenciranjem te uklanjanjem ili ispravljanjem artefakata. Metode poput analize nezavisnih komponenata mogu odvojiti neke izvore artefakata, poput treptaja, od moždane aktivnosti. Neki se podaci jednostavno odbacuju. Nijedan algoritam kasnije u lancu ne može vratiti informaciju koja je ovdje izgubljena ili oštećena.

Kako pronaći obrazac vrijedan upotrebe

BCI ne traži proizvoljne misli. Oslanja se na moždane odgovore za koje se zna da se mogu pouzdano izmjeriti s vlasišta. Desetljećima se proučavaju tri temeljna pristupa.

  • Potencijal povezan s događajem P300. Kad se među čestim, nevažnim podražajima pojavi rijedak, važan podražaj, mozak otprilike 300 milisekunda poslije proizvodi pozitivno odstupanje. Sučelje za sricanje naizmjence pali i gasi retke i stupce slova; slovo koje izazove P300 ono je na koje je osoba usmjerila pozornost.
  • Vidni evocirani potencijali stabilnog stanja (SSVEP). Gledanje u svjetlo koje treperi stalnom frekvencijom izaziva aktivnost na toj frekvenciji i njezinim harmonicima iznad vidne kore. Više meta koje trepere različitim brzinama znači više mogućih naredbi.
  • Motorička imaginacija. Zamišljanje pokreta lijeve ili desne ruke mijenja snagu ritmova u mu pojasu (oko 8 do 12 herca) i beta pojasu (oko 13 do 30 herca) iznad suprotne strane motoričke kore. Te se promjene mogu otkriti bez ikakvog stvarnog pokreta.

Ovdje pomaže i opće EEG nazivlje: delta ispod 4 herca, theta od 4 do 8, alfa od oko 8 do 13, beta od 13 do 30 i gama iznad toga. Ti su pojasevi dogovorne oznake za opisivanje ritmova, a ne pretinci od kojih svaki sadrži po jednu funkciju.

Od obrasca do odluke

Kad su podaci očišćeni, signal se dijeli na epohe, kratke prozore poravnane s podražajem ili znakom. Iz svake epohe sustav izdvaja značajke: amplitudu u određenim vremenskim točkama za P300, snagu na frekvencijama treperenja za SSVEP ili snagu pojasa nakon prostornog filtriranja za motoričku imaginaciju. Zajednički prostorni obrasci (CSP) klasična su metoda za taj posljednji slučaj.

Značajke odlaze u klasifikator. Linearna diskriminantna analiza (LDA) i dalje je česta i robusna polazna osnova; upotrebljavaju se i strojevi s potpornim vektorima, metode Riemannove geometrije i neuronske mreže. Klasifikator se trenira tijekom kalibracijske sesije u kojoj osoba izvodi poznate zadatke, kako bi sustav naučio kako izgleda upravo njezin signal. Moždani signali razlikuju se od osobe do osobe i mijenjaju se kod iste osobe iz dana u dan, pa kalibracija nije jednokratan posao.

Izlaz je odluka: ovo slovo, ona meta, lijevo, a ne desno. Uspješnost se obično izražava točnošću i brzinom prijenosa informacija u bitovima u minuti. Kod neinvazivnih BCI-ja te su brzine skromne u usporedbi s tipkovnicom. To je pošteno ograničenje, a ne neuspjeh.

Zatvaranje petlje

BCI postaje koristan kad se njegov izlaz vrati osobi kao povratna informacija: pokazivač se pomakne, pojavi se slovo, uređaj reagira. Ljudi uče proizvoditi jasnije obrasce kad vide rezultat, a prilagodljivi sustavi mogu ažurirati svoje modele tijekom rada. Sučelje tada više nije senzor pričvršćen na pasivnog korisnika, nego petlja u kojoj se osoba i stroj prilagođavaju jedno drugome.

Što BCI nije

  • Nije čitanje misli. Neinvazivni BCI razlikuje mali skup naučenih obrazaca u kontroliranim uvjetima.
  • Nisu svi isti. Invazivni sustavi, s elektrodama na površini mozga (ECoG) ili nizovima elektroda u moždanoj kori, bilježe daleko bogatije signale, ali zahtijevaju operaciju. Neinvazivni EEG žrtvuje dio kvalitete signala u korist sigurnosti i dostupnosti.
  • Nije dovršena tehnologija. Udobnost, vrijeme postavljanja, robusnost izvan laboratorija i opterećenje kalibracijom i dalje su otvoreni inženjerski problemi.

Upravo zbog tih otvorenih problema istodobno radimo na elektronici, ugradbenim sustavima i softveru. Svaka ovdje opisana faza, od elektrode do odluke, mjesto je na kojem bolji dizajn može cijelu petlju učiniti pouzdanijom.