Šta je zapravo interfejs mozak-računar: od EEG signala do odluke

Piše Yasin TANIŞ

Interfejs mozak-računar, ili BCI, sistem je koji mjeri aktivnost nervnog sistema i, bez posredovanja mišića, prevodi je u izlaz, odnosno u komandu, izbor ili kontrolni signal. Ta definicija je manje uzbudljiva od većine naslova, ali je mnogo korisnija, jer kaže i šta BCI nije: ne čita misli riječ po riječ i ne razumije um. Prepoznaje unaprijed definisane, određene i mjerljive obrasce i povezuje ih s radnjama koje su takođe unaprijed određene.

U ovom tekstu pratimo jedan put kroz takav sistem: onaj zasnovan na elektroencefalografiji (EEG), najčešćoj neinvazivnoj metodi. Od napona na koži glave do odluke koju mašina može da izvrši.

Odakle dolazi signal

Neuroni komuniciraju električnim i hemijskim signalima. Aktivnost jednog neurona premala je da bi se mogla izmjeriti izvan lobanje. EEG bilježi zbirnu aktivnost veoma velikih populacija neurona u kori mozga, naročito spore postsinaptičke struje piramidalnih ćelija koje su paralelno poređane i istovremeno aktivne. Kada dovoljno neurona radi sinhrono, nastalo polje prolazi kroz moždano tkivo, tečnost, lobanju i kožu i stiže na površinu kao napon od nekoliko do otprilike sto mikrovolti.

Iz toga slijede dva zaključka. Prvo, EEG ima odličnu vremensku rezoluciju: može da prati promjene na skali milisekundi. Drugo, ima slabu prostornu rezoluciju. Lobanja raspršuje signal i svaka elektroda vidi mješavinu izvora sa širokog područja. Onaj ko projektuje BCI radi u okvirima ove dvije činjenice.

Snimanje: elektrode, pojačavači, brojevi

Elektrode se na kožu glave obično postavljaju po međunarodnom sistemu 10-20. Taj standardni raspored daje nazive tačkama kao što su Cz na tjemenu ili O1 i O2 iznad vidne kore. Mokre elektrode koriste provodni gel kako bi smanjile impedansu između kože i senzora; suve elektrode se brže postavljaju, ali su osjetljivije na pokrete i kvalitet kontakta.

Pošto je signal toliko slab, pojačavač je važan barem koliko i elektroda. On mjeri svaki kanal u odnosu na referencu, potiskuje smetnje koje se istovremeno javljaju na svim kanalima i prosljeđuje rezultat analogno-digitalnom konvertoru. Tipični istraživački sistemi uzorkuju između 250 i 1000 puta u sekundi po kanalu. Od tog trenutka moždani signal postaje tok brojeva.

Čišćenje: šum je dio posla

Sirovi EEG najvećim dijelom nije mozak. Treptaji i pokreti očiju stvaraju velika, spora odstupanja na prednjem dijelu glave. Mišići vilice i vrata dodaju brzu, širokopojasnu aktivnost. Električna mreža ostavlja postojano brujanje na 50 ili 60 herca. Labave elektrode izazivaju pomake (drift) i skokove.

Obrada zato počinje čišćenjem: filtrom propusnikom opsega kako bi se zadržao frekvencijski opseg od interesa, notch filtrom kako bi se uklonile smetnje iz mreže, ponovnim referenciranjem i uklanjanjem ili korekcijom artefakata. Metode kao što je analiza nezavisnih komponenti mogu da odvoje neke izvore artefakata, poput treptaja, od moždane aktivnosti. Neki podaci se jednostavno odbacuju. Nijedan algoritam dalje u lancu ne može da povrati informaciju koja je ovdje izgubljena ili oštećena.

Pronalaženje obrasca koji vrijedi koristiti

BCI ne traži proizvoljne misli. Oslanja se na moždane odgovore za koje se zna da se mogu pouzdano izmjeriti s kože glave. Postoje tri osnovna pristupa koja se proučavaju decenijama.

  • Potencijal vezan za događaj P300. Kada se među čestim, nebitnim stimulusima pojavi rijedak, bitan stimulus, mozak otprilike 300 milisekundi kasnije proizvodi pozitivno odstupanje. Interfejs za unos slova naizmjenično osvjetljava redove i kolone slova; slovo koje izazove P300 jeste ono na koje osoba obraća pažnju.
  • Vizuelno evocirani potencijali stabilnog stanja (SSVEP). Gledanje u svjetlo koje treperi stalnom frekvencijom izaziva aktivnost na toj frekvenciji i njenim harmonicima iznad vidne kore. Više meta koje trepere različitim brzinama znači više mogućih komandi.
  • Motorička imaginacija. Zamišljanje pokreta lijeve ili desne ruke mijenja snagu ritmova u mu opsegu (oko 8 do 12 herca) i beta opsegu (oko 13 do 30 herca) iznad suprotne strane motoričke kore. Te promjene mogu se otkriti bez ikakvog stvarnog pokreta.

Ovdje pomaže i opšta EEG terminologija: delta ispod 4 herca, teta od 4 do 8, alfa od oko 8 do 13, beta od 13 do 30 i gama iznad toga. Ti opsezi su dogovorene konvencije za opisivanje ritmova, a ne pregrade od kojih svaka sadrži po jednu funkciju.

Od obrasca do odluke

Kada su podaci očišćeni, signal se dijeli na epohe, kratke prozore poravnate sa stimulusom ili oznakom. Iz svake epohe sistem izdvaja obilježja: amplitudu u određenim vremenskim tačkama za P300, snagu na frekvencijama treperenja za SSVEP ili snagu opsega nakon prostornog filtriranja za motoričku imaginaciju. Za taj posljednji slučaj klasična metoda su zajednički prostorni obrasci (CSP).

Obilježja idu u klasifikator. Linearna diskriminantna analiza (LDA) i dalje je rasprostranjena i pouzdana polazna tačka; koriste se i mašine potpornih vektora, metode zasnovane na Rimanovoj geometriji i neuronske mreže. Klasifikator se obučava tokom kalibracione sesije u kojoj osoba izvodi poznate zadatke; tako sistem uči kako izgleda signal te osobe. Moždani signali razlikuju se od osobe do osobe i mijenjaju se kod iste osobe iz dana u dan, pa kalibracija nije jednokratna obaveza.

Izlaz je odluka: ovo slovo, ona meta, lijevo, a ne desno. Učinak se obično sažima tačnošću i brzinom prenosa informacija, izraženom u bitima po minuti. Kod neinvazivnih BCI-ja te brzine su skromne u poređenju s tastaturom. To nije neuspjeh, nego pošteno ograničenje.

Zatvaranje petlje

BCI postaje koristan kada se njegov izlaz vrati osobi kao povratna informacija: kursor se pomjeri, pojavi se slovo, uređaj reaguje. Ljudi uče da proizvode jasnije obrasce kada vide rezultat, a adaptivni sistemi mogu da ažuriraju svoje modele tokom rada. Interfejs tada više nije senzor zakačen za pasivnog korisnika, nego petlja u kojoj se čovjek i mašina prilagođavaju jedno drugom.

Šta BCI nije

  • Nije čitanje misli. Neinvazivni BCI razlikuje mali broj obrazaca naučenih u kontrolisanim uslovima.
  • Nijesu svi isti. Invazivni sistemi, s elektrodama postavljenim na površinu mozga (ECoG) ili u koru mozga, bilježe daleko bogatije signale, ali zahtijevaju operaciju. Neinvazivni EEG žrtvuje dio kvaliteta signala u korist bezbjednosti i dostupnosti.
  • Nije dovršena tehnologija. Udobnost, vrijeme postavljanja, robusnost van laboratorije i napor oko kalibracije i dalje su otvoreni inženjerski problemi.

Upravo zbog tih otvorenih problema radimo istovremeno na elektronici, ugrađenim sistemima i softveru. Svaka ovdje opisana faza, od elektrode do odluke, mjesto je gdje bolji dizajn može cijelu petlju učiniti pouzdanijom.